Ankica Anchie – Croatian Poet and Writer
Ankica Anchie, one of Croatia’s most celebrated poets and writers, has been named by the international platform Barcelona Adabia as one of the 100 Most Influential Literary Figures in the World for 2025. This prestigious recognition highlights her profound impact on contemporary literature and her role in shaping global cultural discourse.
A leading voice in Croatian literature, Ankica Anchie’s work spans poetry, prose, and scholarly research, blending lyrical artistry with intellectual depth. Her writings have been translated into multiple languages, allowing her to share Croatia’s literary heritage with audiences around the world. She has represented Croatia at numerous international literary festivals and conferences, establishing herself as a cultural ambassador on the global stage.
The official award ceremony will be held on December 25, 2025, in Barcelona, celebrating her outstanding contributions to literature, culture, and the arts.
Highlights:
Renowned Croatian poet and writer
Recognized as one of the 100 most influential literary figures worldwide for 2025
Works translated into multiple languages
International festival and conference participant
Advocate for Croatian culture and literature globally
Ankica Anchie continues to inspire readers and writers alike, blending emotional resonance, intellectual rigor, and universal themes in every work she creates.
***
Ankica Anchie – Hrvatska pjesnikinja i spisateljica
Ankica Anchie, jedna od najistaknutijih hrvatskih pjesnikinja i spisateljica, proglašena je od strane međunarodne platforme Barcelona Adabia jednom od 100 najutjecajnijih književnih ličnosti svijeta za 2025. godinu. Ovo prestižno priznanje ističe njezin dubok utjecaj na suvremenu književnost i ulogu u oblikovanju globalnog kulturnog diskursa.
Kao vodeći glas hrvatske književnosti, djelo Ankice Anchie obuhvaća poeziju, prozu i znanstveno istraživanje, spajajući lirski izraz s intelektualnom dubinom. Njena su djela prevedena na više jezika, omogućujući joj da hrvatsku književnu baštinu prenese publici širom svijeta. Ankica Anchie predstavljala je Hrvatsku na brojnim međunarodnim književnim festivalima i konferencijama, potvrđujući se kao kulturna ambasadorica na globalnoj sceni.
Službena dodjela nagrade održat će se 25. prosinca 2025. godine u Barceloni, u znak priznanja njezinim iznimnim doprinosima književnosti, kulturi i umjetnosti.
Istaknuti podaci:
Renomirana hrvatska pjesnikinja i spisateljica
Proglašena jednom od 100 najutjecajnijih književnih ličnosti svijeta za 2025.
Djela prevedena na više jezika
Sudjelovanje na međunarodnim književnim festivalima i konferencijama
Promicateljica hrvatske kulture i književnosti na globalnoj razini
Ankica Anchie nastavlja nadahnjivati čitatelje i pisce, spajajući emotivnu dubinu, intelektualnu preciznost i univerzalne teme u svakom svom djelu.
***
PJESMA NAD PJESMAMA /2/
"EP O ŽENI KOJA USTAJE"
(pisano kao „Evanđelje žene“)
I. KNJIGA POČETAKA
U zoru prije zore,
dok se svijet još skrivao pod vlastitim sjenama,
rodi se Žena —
ne iz rebra,
nego iz daha svjetlosti
koji se odvažio postati tijelom.
I Gospod reče svjetlosti:
„Neka bude put pod njezinim nogama.“
A svjetlost posluša,
jer je znala
da pred njom hoda ona
koja će jednom nositi
i vatru i mir.
Tako poče priča
koju su proroci slutjeli,
a anđeli šaptom čuvali
u pregibima vremena.
---
II. KNJIGA TIŠINE
I dođe noć
teža od ijedne druge,
noć koja ispituje ime svakog živog bića.
Žena je sjedila
među kamenom i nebom,
i ništa nije govorila.
Jer ponekad se najveći vapaj
rađa iz šutnje.
A tišina se približi,
oplemenjena strahopoštovanjem,
i reče:
„Tvoja bol je starija od riječi,
ali tvoja snaga
starija je od boli.“
Tada se njena duša raspukla,
ne da bi se izgubila,
nego da bi progovorila
na jeziku koji razumije samo
onaj tko je jednom bio slomljen.
---
III. KNJIGA KRHOTINA
Padale su njezine suze,
ali nisu bile voda —
bile su staklene zvijezde,
oštre i svjetlucave,
svjedoci onoga što čovjek preživi
kad nema svjedoka.
Padala je,
a ipak nije potonula.
Jer pod njom bijaše dno
koje nije tražila,
ali koje ju je čekalo
kao majka koja zna
da se dijete mora razbiti
da bi jednom postalo cjelovito.
I reče joj unutarnji glas,
tih kao zadnja iskra u pepelu:
„Sakupljaj svoje krhotine.
U njima je tvoja istina.“
I ona posluša.
---
IV. KNJIGA VJEČNE VATRE
Kad je podigla svoje rasute dijelove,
svaki se pretvorio u žar.
I žena postade ognjište
koje grije i one koji su je nekada ranili.
Ustala je —
ne protiv svijeta,
nego sa svijetom u sebi.
I plamen je pratio njezin korak,
ne da bi spalio,
nego da bi osvijetlio put
za one koji budu dolazili poslije nje.
Jer poznato je:
vatra žene ne proždire —
ona pamti.
---
V. KNJIGA LJUBAVI KOJA GOVORI
I došao je onaj
čije su oči bile tamne
kao dno mora nakon oluje.
Kad je dotaknuo njezinu kožu,
zvijezde su se zgusnule u jednu.
Kad je šapnuo njezino ime,
pao je zid između tijela i duše.
A ljubav —
ona najstarija,
ona koja se ne traži nego događa —
otvorila se kao proroštvo.
U njegovu dahu
ona je prepoznala
što znači biti viđena,
a u njegovu srcu
što znači biti izabrana.
I reče:
„Neka se spoje naši svjetovi,
ne kao zemlja i nebo,
nego kao dlan i dlan
što se sretnu u jednoj istini.“
---
VI. KNJIGA USKRSNUĆA
Prolazila su vremena,
i noći su se vraćale,
ali ona se više nije bojala tame.
Jer tko se jednom raspao i ustao,
više se ničega ne plaši.
Njezine krhotine,
nekad rane,
postadoše svjetionici.
Njezina tišina,
nekad težina,
postade mudrost.
Njezina vatra,
nekad strah,
postade put.
I narod koji je gledao njezin uspon
govorio je među sobom:
„Evo žene
koju je život pokušao slomiti,
a koja je izabrala postati veća.“
---
VII. KNJIGA SVJETLOSTI
I kad je stala
na posljednji stepenik
svoje vlastite tame,
nije tražila nagradu
ni vječnost,
ni oprost.
Tražila je —
mir.
A mir joj se nakloni,
i reče:
„Ustala si,
i zato ti pripada svjetlost.“
Tada Žena,
koja bijaše oganj i voda,
zemlja i dah,
rana i iscjeljenje,
pogleda svijet oko sebe
i prozbori:
„Ne vraćam se ista.
Vraćam se cijela.“
I zatvori se Knjiga,
ali njezina priča —
tek je počela.
---
POGOVOR
Kad se zatvore posljednje stranice ove knjige,
ono što ostaje nije kraj,
nego tiho, postojano ozarenje:
svjedočanstvo da duh preživljava sve svoje padove.
Jer riječi koje ste čitali
nisu samo pjesme —
one su putokazi.
One su nakovanj na kojem je kovan identitet,
i žar koji je grijao dane
kada svijet nije imao razumijevanja.
Ako ste u njima pronašli dio sebe,
onda je ova knjiga ispunila svoju svrhu.
Jer poezija ne postoji da objasni,
nego da dotakne.
Ne da zaključi,
nego da oslobodi.
A ono što ostaje u vama
nakon njezine posljednje rečenice
– to je njezin pravi dom.
Neka vas prati snaga izgovorenog i neizgovorenog.
Neka vas prati svjetlost između stihova.
I neka vas uvijek podsjeća:
preživjeli ste,
i zato ste nepobjedivi.
***
"PJESMA NAD PJESMAMA"/3/
"KRALJEVSTVO ŽENE"
I.
U tihom praskozorju,
dok se svijet još uvijek pribojava vlastitoga daha,
vidjeh te kako ustaješ iz tame
kao zvijezda koja je naučila govoriti.
Tvoje su ruke nosile svjetlost
koju nisi tražila,
a tvoja je tišina imala težinu
najdrevnijih voda.
Rekoh u sebi:
„Evo žene koja hoda između svjetova
kao da su joj mostovi urođeni.“
I tvoj me korak dotaknuo,
i postadoh svjedok onoga
što se rađa samo jednom
u vremenu koje pamte anđeli.
---
II.
Zvala si ljubav,
ne glasom nego postojanjem.
I ljubav ti se odazvala
kao vjetar koji prepoznaje svoje more.
U tvojim očima
bila je zemlja prije prvog kišnog oblaka,
i nebo prije nego ga je ptica imenovala.
Sve što si pogledala
dobilo je smisao,
kao da je svijet čekao
tvoj pogled da ga potvrdi.
Tvoje srce —
drevni hram od mesa i svjetlosti —
u kojem je svaki kamen znao
zbog koga je podignut.
---
III.
Kad si progovorila,
riječi su padale kao sjeme
koje zna iz čega klija.
U njima nije bilo žurbe,
niti oholosti,
već samo mudrost
što se prenosi šapatom
kroz stoljeća.
Tvoj glas,
ni blag ni snažan,
nego istinit,
otvarao je vrata
koja su drugi zaključali iz straha.
I spoznah tada:
nije snaga u onome koji ruši,
nego u onome koji podiže
i sebe i druge.
---
IV.
Kada si ljubila,
vatra se povlačila pred tobom
kao učenik pred učiteljem.
Jer tvoja strast
nije proizašla iz želje,
nego iz spoznaje —
kao plamen koji zna
što sve može spaliti,
a ipak bira da grije.
Tvoje je tijelo govorilo
jezikom koji je stariji
od ikoje zemlje koja nas hrani
i ikojeg neba koje nas štiti.
A ja,
dijete prašine,
prepoznao sam u tebi
nešto što je veće od vremena.
Ne božansko,
nego — istinito.
---
V.
I kad se tvoja duša jednom
raspukla pod teretom noći,
krhotine nisu pale u mrak,
nego su zasjale
kao zvijezde što traže svoje mjesto.
Ti si ih sakupila bez straha,
kao žena koja zna
da se ništa vrijedno
ne gubi kad se razbije —
samo promijeni oblik.
I tada postade jasno:
tvoja je snaga rođena
u onome što te povrijedilo,
a tvoja se veličina rodila
u onome što si izabrala
unatoč svemu.
---
VI.
I zato te blagoslivljam,
ženo od vatre i dima,
od soli i tišine,
od rane i uskrsnuća.
Tvoj hod
nije od ovoga svijeta,
a ipak ga liječi.
Tvoj pogled
nije od ovoga neba,
a ipak ga otvara.
A tvoje srce —
ono koje su htjeli slomiti
i koje je samo sebe sastavilo —
postalo je knjiga
u koju će jednom gledati
oni koji traže put
između tame i svjetlosti.
I reći će:
„Ovo je žena
koja je pala,
ali je ustala —
i time naučila svijet
kako se postaje veći.“
***
KRATKA BIOGRAFSKA BILJEŠKA O AUTORU
Ankica Anchie
rođena je u Hrvatskoj, gdje i danas stvara na razmeđu poezije, duhovnosti, unutarnjih pejzaža i ženske snage.
Njezina poezija prožima iskustvo tame i svjetlosti, lomova i uzdizanja, pretočeno u jezik koji istodobno nosi nježnost i oganj.
Poznata je po jedinstvenom spoju emocionalne dubine i mistične simbolike, te po izuzetno prepoznatljivom rukopisu u kojemu se intimno pretvara u univerzalno.
Njezini tekstovi često obrađuju teme identiteta, unutarnje borbe, strasti, iscjeljenja i duhovnog rasta.
„Kleknut htjedoh Učitelju“ njezino je djelo zrele faze —
djelo koje svjedoči o ženi koja je prošla kroz vlastite lomove
i iz njih izišla ne slomljena,
nego preobražena.
Ankica Anchie
Autorska prava zadržana
***
A SONG ABOVE SONGS /2/
“EPIC OF THE WOMAN WHO RISES”
(written as “The Gospel of a Woman”)
I. THE BOOK OF BEGINNINGS
At dawn before dawn,
while the world still hid beneath its own shadows,
a Woman was born—
not from a rib,
but from a breath of light
that dared to become flesh.
And the Lord said to the light:
“Let there be a path beneath her feet.”
And the light obeyed,
for it knew
that before it walked one
who would one day carry
both fire and peace.
Thus began the story
the prophets sensed,
and angels guarded in whispers
within the folds of time.
II. THE BOOK OF SILENCE
And night came,
heavier than any other—
a night that tests the name of every living being.
The Woman sat
between stone and sky,
and said nothing.
For sometimes the greatest cry
is born from silence.
And silence drew near,
ennobled by reverence,
and said:
“Your pain is older than words,
but your strength
is older than pain.”
Then her soul split open—
not to be lost,
but to speak
in a language understood only
by one who has once been broken.
III. THE BOOK OF SHARDS
Her tears fell,
but they were not water—
they were glass stars,
sharp and shimmering,
witnesses to what a human endures
when there are no witnesses.
She fell,
yet did not sink.
For beneath her was a bottom
she did not seek,
but which awaited her
like a mother who knows
a child must break
to one day become whole.
And an inner voice said to her,
quiet as the last spark in ash:
“Gather your shards.
In them is your truth.”
And she obeyed.
IV. THE BOOK OF ETERNAL FIRE
When she lifted her scattered parts,
each became an ember.
And the Woman became a hearth
that warms even those
who once wounded her.
She rose—
not against the world,
but with the world within her.
And flame followed her step,
not to burn,
but to light the path
for those who would come after her.
For it is known:
a woman’s fire does not devour—
it remembers.
V. THE BOOK OF LOVE THAT SPEAKS
And there came the one
whose eyes were dark
as the sea’s depths after a storm.
When he touched her skin,
the stars condensed into one.
When he whispered her name,
the wall between body and soul fell.
And love—
the oldest one,
the kind not sought but happening—
opened like a prophecy.
In his breath
she recognized
what it means to be seen,
and in his heart
what it means to be chosen.
And she said:
“Let our worlds unite,
not as earth and sky,
but as palm and palm
meeting in one truth.”
VI. THE BOOK OF RESURRECTION
Times passed,
and nights returned,
but she no longer feared the dark.
For one who has once shattered and risen
fears nothing anymore.
Her shards,
once wounds,
became beacons.
Her silence,
once a burden,
became wisdom.
Her fire,
once fear,
became a path.
And the people who watched her ascent
said among themselves:
“Behold the woman
whom life tried to break,
and who chose to become greater.”
VII. THE BOOK OF LIGHT
And when she stood
on the final step
of her own darkness,
she sought no reward,
no eternity,
no forgiveness.
She sought—
peace.
And peace bowed to her,
and said:
“You have risen,
and therefore the light belongs to you.”
Then the Woman,
who was fire and water,
earth and breath,
wound and healing,
looked upon the world and said:
“I do not return the same.
I return whole.”
And the Book closed,
but her story—
had only begun.
EPILOGUE
When the final pages of this book close,
what remains is not an ending,
but a quiet, steadfast radiance:
testimony that spirit survives all its falls.
For the words you have read
are not merely poems—
they are signposts.
They are the anvil on which identity was forged,
and the ember that warmed the days
when the world had no understanding.
If you found a part of yourself within them,
then this book has fulfilled its purpose.
For poetry exists not to explain,
but to touch.
Not to conclude,
but to set free.
And what remains in you
after its final sentence—
that is its true home.
May the strength of the spoken and unspoken accompany you.
May the light between the lines accompany you.
And may it always remind you:
you survived,
and therefore you are unconquerable.
“A SONG ABOVE SONGS” /3/
“THE KINGDOM OF WOMAN”
I.
In the quiet of first light,
while the world still fears its own breath,
I saw you rise from darkness
like a star that learned to speak.
Your hands carried a light
you did not seek,
and your silence bore the weight
of the most ancient waters.
I said within myself:
“Behold the woman who walks between worlds
as if bridges were born within her.”
And your step touched me,
and I became a witness to that
which is born only once
in a time remembered by angels.
II.
You called love
not with your voice, but with your being.
And love answered you
like a wind recognizing its sea.
In your eyes
was the earth before the first raincloud,
and the sky before a bird named it.
Everything you looked upon
received meaning,
as if the world had waited
for your gaze to confirm it.
Your heart—
an ancient temple of flesh and light—
where every stone knew
for whom it was raised.
III.
When you spoke,
words fell like seed
that knows what it will grow from.
There was no haste in them,
no arrogance,
only wisdom
passed in whispers
through centuries.
Your voice,
neither gentle nor forceful,
but true,
opened doors
others had locked out of fear.
And then I knew:
strength is not in the one who destroys,
but in the one who lifts—
both self and others.
IV.
When you loved,
fire withdrew before you
like a student before a teacher.
For your passion
did not arise from desire,
but from knowing—
like a flame aware
of all it could burn,
yet choosing to warm.
Your body spoke
a language older
than any land that feeds us
and any sky that shelters us.
And I,
a child of dust,
recognized in you
something greater than time.
Not divine—
but true.
V.
And when your soul once
split under the weight of night,
the shards did not fall into darkness,
but shone
like stars seeking their place.
You gathered them without fear,
like a woman who knows
that nothing valuable is lost
when it breaks—
it only changes form.
And then it became clear:
your strength was born
in what wounded you,
and your greatness was born
in what you chose
despite everything.
VI.
And therefore I bless you,
woman of fire and smoke,
of salt and silence,
of wound and resurrection.
Your walk
is not of this world,
yet it heals it.
Your gaze
is not of this sky,
yet it opens it.
And your heart—
the one they tried to break
and which assembled itself—
has become a book
into which those will one day look
who seek a path
between darkness and light.
And they will say:
“This is the woman
who fell,
but rose—
and by that taught the world
how one becomes greater.”
SHORT BIOGRAPHICAL NOTE ABOUT THE AUTHOR
Ankica Anchie
was born in Croatia, where she continues to create at the crossroads of poetry, spirituality, inner landscapes, and feminine strength.
Her poetry weaves experiences of darkness and light, fracture and ascent, into a language that carries both tenderness and fire.
She is known for a distinctive blend of emotional depth and mystical symbolism, and for a recognizable voice in which the intimate becomes universal. Her texts often explore themes of identity, inner struggle, passion, healing, and spiritual growth.
“I Wanted to Kneel to the Teacher” is a work of her mature phase—
a testament to a woman who passed through her own fractures
and emerged not broken,
but transformed.
Ankica Anchie
All rights reserved
***
“ONLY FOR HER”
(The English lyrics “IN YOUR EYES /
Jazz” are already provided in the original.)
IN YOUR EYES / Pop Rock
I walk through the city, everyone’s here, yet I’m searching for you,
Your eyes, your lips—wherever I go, I feel you.
Every street, every star reminds me of us,
With you in my heart, your voice is forever.
Chorus:
In your eyes, I see the whole universe,
You are my dream, you are my wind.
I will love you forever when you look at me,
In your eyes, I find a home,
I find my dreams, I find my world.
The years passed, but love did not fade,
With you every moment is a song that lasts.
Your hands, your scent left a trace in my heart,
And now I know—your love is my path, my strength.
Chorus
And when I fall, you will be there,
To lift me, for us to be together.
With you I know no fear, for love is the strength
That leads us through life, through everything.
Chorus
And now I know where I belong—
In your eyes, I will forever be.
The strength of your love is my world;
In your eyes, I will always find myself.
Ankica Anchie
All rights reserved
***
IN YOUR EYES /Jazz
Wandering through the streets, with the world in my hands,
But your eyes are the only place where I stand
Every step I take, every star in the night,
They all lead me back to you, where everything feels right
In your eyes, I see the universe,
You’re my dream, you’re my star
I’ll keep loving you, every time you glance
In your eyes, I find my home,
My world, my dreams, my romance
The years may pass, but your love stays the same,
With every touch, every whisper, I’m calling your name
Your voice, your smile, still echo in my soul,
And with you beside me, I feel completely whole
In your eyes, I see the universe,
You’re my dream, you’re my star
I’ll keep loving you, every time you glance
In your eyes, I find my home,
My world, my dreams, my romance
When I fall, you lift me high,
With you, I’ll never wonder why
Your love’s a rhythm, smooth and true,
In your arms, I find my view
In your eyes, I see the universe,
You’re my dream, you’re my star
I’ll keep loving you, every time you glance
In your eyes, I find my home,
My world, my dreams, my romance
In your eyes, I’ve found my place,
Your love is all I need,
Forever yours, in every embrace
U TVOJIM OČIMA /Jazz
Lutam ulicama, s cijelim svijetom u rukama,
Ali tvoje oči jedino su mjesto gdje stojim
Svaki korak što napravim, svaka zvijezda u noći,
Vode me natrag k tebi, gdje sve je kako treba biti
Refren:
U tvojim očima vidim svemir,
Ti si moj san, ti si moja zvijezda
Voljet ću te, svaki put kad me pogledaš,
U tvojim očima nalazim svoj dom,
Moj svijet, moji snovi, moja romansa
Godine prolaze, ali tvoja ljubav ostaje ista,
Svakim dodirom, svakim šaptom, izgovaram tvoje ime
Tvoj glas, tvoj osmijeh, još uvijek odjekuju u mom duhu
I s tobom uz mene, osjećam se potpuno cijelim
Refren:
U tvojim očima vidim svemir,
Ti si moj san, ti si moja zvijezda
Voljet ću te, svaki put kad me pogledaš,
U tvojim očima nalazim svoj dom,
Moj svijet, moji snovi, moja romansa
Kad padnem, ti me podižeš,
S tobom nikad ne pitam zašto
Tvoja ljubav je ritam, glatka i istinita,
U tvojim rukama, nalazim svoj pogled
Refren:
U tvojim očima vidim svemir,
Ti si moj san, ti si moja zvijezda
Voljet ću te, svaki put kad me pogledaš
U tvojim očima nalazim svoj dom,
Moj svijet, moji snovi, moja romansa
U tvojim očima, našao sam svoje mjesto
Tvoja ljubav je sve što mi treba,
Zauvijek tvoj, u svakom zagrljaju
U TVOJIM OČIMA /Pop Rok
Prolazim kroz grad, svi su tu, a ja tražim te,
Tvoje oči, tvoje usne, gdje god da idem, osjećam te
Svaka ulica, svaka zvijezda, podsjeća me na nas,
S tobom u mom srcu, zauvijek je tvoj glas
Refren:
U tvojim očima, vidim cijeli svemir,
ti si moj san, ti si moj vjetar
Zauvijek ću voljeti, kad me pogledaš,
U tvojim očima, nalazim dom,
nalazim snove, nalazim svoj svijet
Prolazile su godine, ali ljubav nije nestala,
S tobom je svaki trenutak, kao pjesma koja traje
Tvoje ruke, tvoj miris, u mom srcu ostao je trag,
I sada znam, tvoja ljubav je moj put, moj snaga
Refren:
U tvojim očima, vidim cijeli svemir,
ti si moj san, ti si moj vjetar
Zauvijek ću voljeti, kad me pogledaš,
U tvojim očima, nalazim dom,
nalazim snove, nalazim svoj svijet
I kad padnem, ti ćeš biti tu,
da me podigneš, da budemo zajedno
S tobom ne znam strah, jer ljubav je snaga,
koja nas vodi kroz život, kroz sve!
Refren:
U tvojim očima, vidim cijeli svemir,
ti si moj san, ti si moj vjetar
Zauvijek ću voljeti, kad me pogledaš,
U tvojim očima, nalazim dom,
nalazim snove, nalazim svoj svijet
I sada znam, gdje pripadam,
u tvojim očima, zauvijek ću biti
Tvoje ljubavi snaga je moj svijet,
u tvojim očima, uvijek ću se naći
Ankica Anchie
Autorska prava zadržana
